A. Mozart : Simfonija br. 38 u D-duru „Praška“
Zapanjujuća stvaralačka svestranost i bujan temperament W. A. Mozarta oduševljavali su češku publiku i glazbenike krajem 1780.-ih godina. Odlazeći na praizvedbu svoje opere „Figarov pir“ u Prag umjetnik je ponio i partituru svoje tek dovršene Simfonije br. 38 s namjerom da je izvrsni češki glazbenici praizvedu u Pragu.
Simfonija br. 38 donekle odskače od dotadašnjeg Mozartova pristupa orkestraciji i instrumentaciji ; on se vraća trostavačnoj simfoniji i posebnu pažnju pridaje drvenim puhačima i njihovu orkestralnom koloritu.
„Praška“ Simfonija u D- duru skladba je bogate melodike i dinamičnosti – prvi stavak započinje dostojanstvenim uvodom u polaganom tempu – Adagiom gotovo Beethovenovske težine. Uzbudljiv, sinkopiran ritam gudača i pijevan solo oboe intenzivno najavljuju Allegro, blistav ugođaj cijele skladbe. Drugi stavak – nježan Andante sugestivne melodijske linije lirskog je ugođaja. Finale – Presto u glavnoj ulozi ima solo – flautu uz virtuoznu pratnju gudača u triolskom ritmu.
Velik uspjeh posjeta Pragu krajem 1786. g. i fantastičan uspjeh izvedbi 38. Simfonije i opere „Figarov pir“ vratile su osmijeh na lice velikom umjetniku i donijele zaborav na spletke i zavist tadašnjih glazbenih suvremenika u Beču.
Johann Baptist Georg Neruda : Koncert za trubu i orkestar
Johann Baptist Georg Neruda (ca. 1708-ca. 1780 ), vrstan češki violinist i skladatelj bio je jedan od najcjenjenijih glazbenika svoga vremena. Uvažen kod publike i kolega dobio je nadimak – „Češki Vivaldi“ !
Od mladosti zaposlen kao koncertni majstor u orkestru Staatskapelle Dresden, marljiv je kao skladatelj i reproduktivni umjetnik. Od njegovih skladbi u današnje vrijeme najizvođeniji je Koncert za trubu i orkestar skladan u stilu šarmantnog Rokokoa ( Galantnog stila ) koji je umjetnik posvetio J. G. Knechtelu, svojem orkestralnom kolegi.
Rokoko je ornamentalan, lepršav stil kasnog baroka na prijelazu u stil ranog Klasicizma ; najljepši primjeri ovog umjetničkog stila su u arhitekturi (palača Versailles ), slikarstvu i francuskoj operi toga razdoblja. Stoga ovaj Koncert ima veliku vrijednost kao djelo srednjoeuropskog skladatelja ovog umjetničkog razdoblja.
Koncert u Es-duru u klasičnoj je formi : Allegro – odmjeren i vedar stavak jasnog melodijskog pokreta u stalnoj izmjeni solističke dionice i pratnje orkestra ( gudači i čembalo ). Drugi stavak – Largo izrazito je solistički stavak vrlo ornamentirane melodijske linije. Vivace – završni stavak skladan je u blještavilu barokne motorike i pokretnosti.
Tehnički zahtjevi u solističkoj dionici iznimni su i efektni a skladbi posebnost daju i virtuozne kadence skladane uz svaki stavak.
Solist u ovom koncertu stilske čistoće i dinamičnosti ritmičkih okvira bit će Mario Lončar ( 1989.), prvi trubač Zagrebačke filharmonije. Dobitnik je nagrada i sudionik na brojnim domaćim i međunarodnim natjecanjima, student MA u klasi doc. M. Zokića. G. Lončar je pohađao brojne seminare i majstorske tečajeve kod priznatih umjetnika ( S. Arnold, G. Couloumy, J. Fadis...).
Nastupio je kao solist uz Zagrebačku filharmoniju i Simf. Orkestar Oružanih Snaga RH.
Franz Schubert : Simfonija br. 8 D 759 „Nedovršena“
Svoj veliki uzlet glazbeni simfonijski romantizam doživljava stvaralaštvom Franza Schuberta (1797.- 1828.).
Veliki skladatelj, svestrano obrazovan umjetnik bio je važan član i sudionik bečkih umjetničkih krugova početkom 19. st. koje su posjetitelji s ljubavlju nazivali „Oaze kulture“. U tim krugovima se posebno njegovala komorna glazba, solo – popijevka kao i čitanje poezije i umjetničke rasprave.
Upravo u ovom okruženju do izražaja dolazi Schubertova najznačajnija osobina – umijeće skladanja neizrecivo ljupke romantične melodije.
Danas slavljen kao svestran skladatelj intenzivnog stvaralačkog nadahnuća, 1822. g. ovaj skroman i kreativan umjetnik sklada svoje remek djelo : „Nedovršenu Simfoniju u h- molu.
Po predaji, partituru svojeg najslavnijeg djela Franz Schubert je 1823. g. poklonio društvu prijatelja glazbe u Grazu kao uzvrat za počasnu diplomu za svoje zasluge. No, Simfonija je izvedena tek 1865. g. u Beču.
Ovo intenzivno djelo, u kojem se romantični svijet otkriva u svojoj punini, ljepoti i osebujnosti ima dva sadržajna i kontrastna stavka.
Čitav je prvi stavak, unatoč prolaznom olakšanju što ga donosi dražesna druga tema u gudačima, obojen melankolijom i iščekivanjem pogotovo u „ tamnom“ uvodu violončela i kontrabasa i intimnom solu prvog klarineta.
Drugi stavak je naglašena oprečnost prvom – glazbene teme su lirske, blage i pune smirenosti i svijetle nade (pogotovo sola drvenih puhača). Veliki majstor kao da se odmara u idiličnoj seoskoj atmosferi koju rijetko remete sjećanja na gradsku užurbanost.
U prilog tome govori istraživanje njemačkog muzikologa A. Scheringa iz 1939. g. po kojem je „Nedovršena“ Simfonija tonski uobličeno djelo Schubertova autobiografskog sastavka pod naslovom „Moj san“. Simfonija doista tako i završava – mirnim silaznim akordima drvenih puhača i pizzicatom gudača – doista bajkovito.
Ovo epohalno djelo, pravi kamen temeljac europskog glazbenog romantizma čut ćemo u izvedbi Zagrebačke filharmonije i tumačenju mo. Ivora Boltona (1958.), britanskog dirigenta, jednog od najuvaženijih tumača baroknog i klasičnog repertoara kao i djela A. Brucknera.
Mo. Bolton je šef dirigent Basel Symphony Orchestra uz stalne angažmane i turneje s Teatro Real u Madridu, Dresden Festival orkestru, Mozarteum Orkestru Salzburg, Covent Garden Operi, Bečkim Simfoničarima, Bavarskoj Državnoj Operi i mnogim drugima diljem svijeta.
