Da sam ja kontesa Dora

Njezino pismo koje je ostavila suprugu odraz je žene koja je bila ispred svojeg vremena. Osim jasne poruke o ravnopravnosti spolova, direktno se izjašnjava o slobodi bilo kakvih okvira. Riječi stvaralaštvo i sloboda vodilje su kroz ovu našu malo drugačiju predstavu za djecu.

Petra Radin

Scenarij i režija: Petra Radin

Oblikovanje glazbe: Filip Fak

Pokret i koreografija: Branko Banković

Scenografija: Branko Lepen

Kostimografija: Sara Lovrić Caparin

Rekviziti: Dunja Niemčić

Video: Martin Šatović

Oblikovanje svjetla: Dina Marijanović

Izvođači: Marta Bratković, Martina Radin i Komorni orkestar Zagrebačke filharmonije

Kako iz praznog papira dolazimo do skladbe? Kako nastaje stvaralaštvo? To nitko ne zna. Kažu da je Dora Pejačević skladala u svojoj sjenici, a što se u njoj događalo, ostaje na našoj mašti. Ostavila nam je veliko bogatstvo glazbe, ali I poruka o slobodi, ljubavi I pravu na jednakost bez obzira na spol ili stalež. Za nju je čovjek na prvom mjestu, što je I dokazala životnim stilom, kao njegovateljica I volonterka Crvenog križa za vrijeme rata. 

Dora je ostavila veliki trag u svakome tko je zagrebao u njezinu kreaciju i način života.

Mi smo odlučili pričati baš o tom stvaralaštvu – skladateljskom, ali i onom izvedbenom, jer jedno bez drugog ne može. Uz igru i slobodu, o kojima je toliko pisala gledajući s prozora svoje sjenice, uplovljavamo u skladbu Crveni karanfil, iz opusa Život cvijeća I pronalazimo dijete u sebi. Jer kada to pronađemo, možemo proniknuti u tajne nastanka jedne skladbe. 

Violinistica Marta ulazi u dvorac Pejačević, u Našicama, koji je u obnovi, susreće djevojčicu Doru, i čuda se polako događaju. A mi vjerujemo u čuda, zar ne?