DAWID RUNTZ, dirigent

MATIJA MEIĆ, bariton

Verdi / Papandopulo / Šulek

Obilježavamo 210 godina rođenja Giuseppea Verdija, nesumnjivo najznačajnijeg predstavnika talijanske opere. Za njega je opera nacionalna forma glazbenog izričaja, a ljudski glas sredstvo tog izričaja. Zadržao je tradicionalnu formu talijanske opere, ali uz nove zahtjeve za libretista – savršeno stapanje teksta i glazbe kako bi se jače istaknula dramska radnja. Njegovi likovi su živa bića koji se često nađu u tragičnoj situaciji, a tako je i u operi Moć sudbine iz koje ćemo na ovom programu čuti orkestralnu uvertiru i jednu ariju. Uvertira operi Moć sudbine započinje sudbinskim motivima u limenim puhačima koji se kroz cijelu uvertiru isprepliće s motivom uzdaha u gudačima i lirskim melodijama. Završava veličanstveno, brzom codom vedroga raspoloženja. Opera je praizvedena u Sankt Peterburgu 1862. godine i otada je često na repertoaru diljem svijeta. Matija Meić uz pratnju orkestra izvest će ariju Morir! Tremenda cosa… Urna fatale iz 3. čina opere Moć sudbine. Arija je to u kojoj bariton Don Carlo govori o spremnosti na smrt. Započinje recitativom na koji se nastavlja krasna, pjevna melodija. Slijedi arija È' sogno? O realtà? iz Verdijeve posljednje i jedine komične opere Falstaff. Literarni predložak su Vesele žene Windsorske Williama Shakespeara, kojom nam poručuje: Sve je na tom svijetu tek komedija, a čovjek je rođeni šaljivac.

Lapadski soneti skladani su 1979. godine za bariton solo i gudački orkestar, a Boris Papandopulo posvetio ih je školi Luke Sorkočevića u Dubrovniku. Za predložak je autor odabrao lirske tekstove Ive Vojnovića i skladao četiri kolorističke tonske slike koje bi slobodno mogli nazvati zvonjelicama kao u stara vremena, kada su davni majstori uglazbljivali i izvodili svoje sonete.

Stjepan Šulek spada među najsvestranije umjetnike u povijest hrvatske glazbe. Bio je skladatelj, violinist, dirigent i glazbeni pedagog. Njegov glazbeni izričaj je neoklasicističkog usmjerenja i toga se drži, ostaje potpuno imun na avangardna traganja. Osma simfonija stilski je orijentirana kao sinteza barokne polifonije, klasične forme i romantičke izražajnosti. Rekli bismo da autor pokušava u slušatelju pobuditi osjećaj smirenja, težnju za ljepotom, boljitkom i srećom. Simfonija je tehnički izuzetno zahtjevna, pogotovo za gudačke sekcije orkestra. Stjepan Šulek je pravi simfoničar, odlično poznaje orkestraciju i mogućnosti pojedinih instrumenata, a to je i iskoristio.