DAWID RUNTZ, dirigent

BRUNO DELEPELAIRE, violončelo

 

JOHANNES BRAHMS : Tragična uvertira

Put kasnoromantične njemačke glazbe zablistao je kulturom zvuka i rafiniranošću harmonije pojavom Johannesa Brahmsa ( 1833.-1897.) „Melankolik s osmijehom na licu“ – kako su Brahmsa nazivali prijatelji, izuzetno je cijenio J. W. Goethea, posebno njegovu dramu „Faust“.
U ljeto 1880.g. Brahms piše :“... nisam mogao odbiti svojoj naravi zadovoljstvo skladanja uvertire za ovu tragediju ...“
Djelo započinje s dva dramatična akorda „tutti“ orkestra koji prethode svečanoj temi u d- molu.
Skladana u sonatnoj formi, uvertira je spontana oluja emocija i misli – sugestivan, dramski moćan portret velikog glazbenika.
„Tragična uvertira“ op. 81 oduševila je slušateljstvo već na praizvedbi 20. prosinca 1880. g. u Beču pod ravnanjem H. Richtera.

ROBERT SCHUMANN : Koncert za violončelo i orkestar u a- molu, op. 129

Ponesen velikom kreativnom energijom i odličnim raspoloženjem Robert Schumann skladao je svoj briljantni Koncert za violončelo i orkestar u a-molu gotovo u jednom dahu, u jesen 1850. g. u Dϋsseldorfu.
U ovom biseru romantičke solističke glazbe naziremo veliku skladateljevu originalnost – do tada „klasičnu“ formu koncerta sažeo je u rapsodičnu skladbu – svaki stavak spojen je sa sljedećim kratkim „intermezzima“ dišući u potpunosti sa Schumannovom profinjenošću, romantičkom estetikom a zadržavajući ležernost, lepršavost i hirovit virtuozitet. Ovu izuzetnu skladbu najbolje je opisala skladateljeva supruga Klara Schumann 18. 11. 1850. u svom dnevniku „... kakav doživljaj ! Potpuno očaravajuće ispreplitanje violončela i orkestra, svježina i duboki osjećaj u svim melodijskim odlomcima... istinska sreća !“
Koncert u a- molu (praizveden u Leipzigu), uz Zagrebačku filharmoniju izvest će francuski violončelist Bruno Delepelaire (1989. Pariz ), prvi solo- violončelist Berlinske filharmonije od 2013. g. Violončelo je počeo učiti s 5 godina; nakon studija u domovini (na Pariškom Konzervatoriju ) i Njemačkoj ( Sveučilište u Berlinu i Akademija Berlinske filharmonije), osvojio je brojne međunarodne nagrade za solističko i komorno muziciranje. Koncertira na cijenjenom instrumentu Mattea Goffrillera iz fondacije Karoline Blaberg.


DMITRIJ ŠOSTAKOVIČ : Simfonija br. 10 u e- molu, op. 93

Malo je umjetničkih velikana opstalo i preživjelo vremena političkog i umjetničkog ugnjetavanja – jedan od tih izuzetnih divova je svakako Dmitrij Šostakovič (1906.-1975.), glazbeni velikan svojevremeno često „ukoravan“ zbog svoje umjetničke iskrenosti.
10. Simfonija u e- molu (skladana u ta mračna vremena a praizvedena neposredno nakon Staljinove smrti) grandiozna je zvukovna himna pobjede smjelosti ljudskog uma i duha nad bezumljem.
Partituru svoje 10. Simfonije Dmitrij Šostakovič, majstor orkestracije i instrumentacije sklada za orkestar velikog sastava što odgovara epskoj sadržajnosti djela.
Prvi stavak, Moderato, svojevrsno je glazbeno iščekivanje i intimno propitkivanje zbilje – Šostakovič glazbeno citira svoje „Monologe“ na Puškinove stihove „Što ti znači moje ime?“ Drugi stavak Allegro mnogi muzikolozi nazivaju „Staljinov portret“ – čitav orkestar je perkusionistički instrument furiozne motorike u snažnom „fortissimu“ gotovo brutalne moći. Allegretto, treći stavak, opušten je scherzo s motivima židovskih napjeva a i zanimljivo glazbeno citiranje imena skladateljeve velike ljubavi Elmire Nazirove ( E-La-Mi- Re-A) u melodiji na rogu. Glazbenim citatom, ovog puta svojeg imena ( D- Es-C-H ), veliki umjetnik „potpisuje“ četvrti stavak – tamni e- mol početka Simfonije modulira u trijumfalni E-dur u trijumfalnom slavljeničkom ozračju.
Velebnu 10. Simfoniju Dmitrija Šostakoviča praizvela je Lenjingradska filharmonija 17. 12. 1953. g. pod ravnanjem Evgenija Mravinskog.

Glazba nas spaja i iduće 2025./ 2026. sezone uz probrane koncertne programe Zagrebačke filharmonije i šefa dirigenta Dawida Runtza.
Uživajmo zajedno u „Zvuku grada“ !