PAVLE ZAJCEV, dirigent

OREST SHOURGOT, violina

PAVLE DEŠPALJ : Romantične varijacije na Krežminu temu

Svojom svestranošću skladatelja, interpreta glazbe i pedagoga , mo. Pavle Dešpalj (1934.-2021.) oživljava duh starih baroknih majstora koji su u jednoj osobi ujedinjavali ove tri plemenite vještine. Kao zreo umjetnik i istinski majstor instrumentacije u „Romantičnim varijacijama na Krežminu temu“ on se hrabro oslanja na tradiciju odbijajući da ga pokolebaju prolazni glazbeni trendovi avangarde. Glavno nadahnuće „Varijacija“ pronalazi u geniju Franje Krežme čije su originalne teme iz jedinog gudačkog kvarteta duboko natopljene kasnoromantičkom melankolijom, čeznutljivim lirizmom i iskričavom violinističkom virtuoznošću. Dešpalj preuzima taj rano ugasli, a opet vječno živi duh Krežmina zanosa te ga odijeva u moderno orkestralno ruho, živu ritmičnost čuvajući iskonsku toplinu te ostaje na tlu tonalnosti. Njegovo vlastito poznavanje violinističkog umijeća progovara dramatskim kontrastima pretačući prošlost u sadašnjost.

Izvorno skladane za gudački orkestar „Varijacije“ su, rapsodično orkestrirane za simfonijski orkestar izvedene 2017. g.

PAVLE DEŠPALJ : Koncert za violinu i orkestar

Piše: Red. prof. art. Orest Shourgot, violinist

Monumentalno djelo Pavla Dešpalja, Koncert za violinu i orkestar, napisano je 1959. godine, u razdoblju dvadesetog stoljeća u kojemu su napisani najveći violinski koncerti koji su postali svjetskom glazbenom baštinom. Stravinski piše svoj Violinkoncert 1931. godine, Prokofjev Drugi violinkoncert 1935. godine, Barber 1939., Hačaturjan 1940., Korngold 1945., a Schnittke Prvi violinkoncert 1957. godine.

Kao violinist prvenstveno, Dešpalj-skladatelj sigurno je bio svijestan svog ekstrmno hrabrog pothvata u pisanju Koncerta te samo dvije godine nakon Schnittkeova Koncerta i 19 godina nakon Hačaturjanova, nastaje Dešpaljevo remek-djelo za violinu i orkestar.

Genijalnost toga djela očituje se u neizrecivom bogatstvu i kvaliteti glazbenog tematizma, u kristalno čistoj strukturi i interpolacijama manjih oblika u opću glazbenu strukturu cijelog djela, a i u samoj prepoznatljivosti muzičkog materijala.

Djelo sadrži tri veličanstvena stavka: Allegro; Andante; Allegro, Andante quasi marcia funebre, Allegro. Svaki od triju stavaka sastoji se od triju tema, što ukupno čini devet tema u Koncertu. Takav kapacitet tema nema analoga u tom žanru ni u 20. ni u 21. stoljeću, što potvrđuje neponovljivost danog djela.

Stilski gledano, moglo bi se reći da je Koncert svojevrsna polistilistika koja obuhvaća romantizam, ekspresionizam, elemente jazza i južnoeuropske ritmove. Prvi je stavak klasični sonatni allegro širokog spektra glazbenog tematizma s elementima jazza. Andante se sastoji od dramatične lirike sa simbolikom sudbine izloženom u ostinatnom materijalu u timpanima, srednjeg dijela, molitve – ispovijedi, i trećeg dijela, veličanstvenog lirskog pjeva s lajtmotivom fatuma, opet izloženim u ostinatu u timpanima.

Finale, Allegro, neka je vrsta scherza, groteske, a nakon kadence interpolirana je Marcia funebre, što je presedan sam za sebe jer takav umetak u finalu nema analoga u europskoj, a ni u svjetskoj glazbenoj literaturi, u svakom slučaju do trenutka kada je napisan Koncert.

Kvaliteta glazbenog materijala vrhunska je. Sve su teme napisane s lakoćom, nisu stvarane u mukama, što potvrđuje prepoznatljivost same glazbe, premda ozbiljnost i težina sporijih strukturalnih blokova govore o suprotnome. Muzika je suštinski teška, filozofska, produhovljena, strastvena, mračna, mistična – to se odnosi na drugi stavak.

Koncept Koncerta čine tri note (E–D–C) koje se odmah nakon odzvuka pretvaraju u zrcalnu inverziju samih sebe (Des–F–A), što stvara određenu tematsku simboliku umiranja i uskrsnuća. Nije slučajno da se temelji na samo trima notama jer je to određena simbolika broja u glazbi koja potječe od samoga Bacha.

Koncert je simbioza lirike i dramatike, igre i kontemplacije, virtuoznosti i meditacije, ljepote i energije. Vrhunac je stvaralaštva ljudske genijalnosti.

Dešpaljev Koncert za violinu i orkestar po meni osobno spada među najveće violinske koncerte u povijesti toga žanra i oblika.

PETAR ILJIČ ČAJKOVSKI : Simfonija u e- molu, br. 5, op. 64

Peta Simfonija u e – molu, Petra Iljiča Čajkovskog (1840.-1893.) jedno je od najdubljih i najintimnijih simfonijskih ostvarenja kasnog romantizma. Skladana 1888, g, ova partitura predstavlja majstorovu neprekidnu borbu s neumoljivom Sudbinom – Fatumom – koji lebdi nad cijelim djelom tražeći bljesak sreće i ostvarenja. Kroz opsežan simfonijski aparat – u kojem drvene puhače, bogatu limenu sekciju i ekspresivne gudače nadopunjuju dramatični timpani Čajkovski gradi cikličku strukturu povezanu prepoznatljivim „motom sudbine“. Prvi stavak započinje turobnim uvodom vjerno oslikavajući majstorovu potragu emotivnog iscjeljenja – klarineti , u svom najtamnijem, dubokom registru iznose motiv sudbine koji se transformira u pulsirajući marš gudača. Andante cantabile donosi jednu od najdirljivijih melodija u povijesti glazbe povjerenu baršunastom solu roga koja zvuči poput ljubavne ispovijesti prekinutu fortissimom limenih puhača. Umjesto tradicionalnog scherza Čajkovski nas vodi melankoličnim, delikatnim valcerom no čak i u toj naoko bezbrižnoj plesnoj epizodi fagoti i oboe ponavljaju motiv sudbinske teme. Veliki Finale donosi potpunu preobrazbu jer se sudbinski motiv transformira u briljantni E- dur. Kroz izuzetnu instrumentaciju, grmljavinu timpana stavak juri prema Codi slaveći pobjedu duha nad ljudskim nedaćama.
Praizvedba izuzetne 5. Simfonije u St.Peterburgu doživjela je kritike zavidnika no sljedeća izvedba u Pragu donijela je zasluženo priznanje geniju romantičke glazbe i potvrdila estetsku izuzetnost njegove umjetnosti.