PAVLE ZAJCEV, dirigent

SEBASTIAN MANZ, klarinet

Carl Maria von Weber : Uvertira iz opere Oberon

Uvertira operi Oberon C.M. von Webera (1786.- 1826.) praizvedena u Londonu 1826. g. predstavlja jedan od najčišćih i najblistavijih amblema ranoromantičke glazbene estetike. Djelo, duboko ukorijenjeno u književni duh epohe crpi nadahnuće iz vilinskog svijeta W. Shakespearea istovremeno se oslanjajući na istoimeni ep C. M. Wielanda koji spaja mitologiju srednjeg vijeka s egzotikom Orijenta. Weber u ovom orkestralnom uvodu ne stvara tek formalnu najavu operi već samostalnu simfonijsku pjesmu prožetu prepoznatljivim romantičkim eskapizmom i čežnjom za nepoznatim. Tekstura Oberona počiva na genijalnoj i inovativnoj orkestraciji kojom je Weber, prema riječima kasnijih štovatelja (posebice Wagnera), uspio „istražiti dušu svakog pojedinog instrumenta“. Uvod, u znakovitom Adagio sostenuto ugođaju, lebdi onostranim prostorom mašte samotnim zovom roga. Taj se iskonski zvuk pretapa u prigušen hod gudača poput vilinskih krila i noćnih šumskih sjena. Prava bura nastupa kontrastnim Allegro con fuoco u kojem, maestralno instrumentirajući drvene puhače a posebice klarinet, Weber anticipira tehniku „lajtmotivske karakterizacije“ puno prije Wagnera i Berlioza. Skladatelj je, s orkestrom relativno skromnog korpusa, ostvario zvučni ekvivalent zadivljujućem romantičarskom slikarstvu stvorivši remek djelo koncertnog repertoara.

Carl Maria von Weber : Koncert za klarinet i orkestar u Es- duru, br. 2, op. 74

Drugi Koncert za klarinet i orkestar predstavlja fascinantan i vrhunski izuzetak u opusu C.M.von Webera – skladatelja prvenstveno slavljenog kao oca njemačke romantičke opere – koji je u ovom instrumentalnom remek djelu uspio svu dramatsku snagu, teatarsku ekspresivnost i vokalni ideal kazališne pozornice genijalno pretočiti u virtuozitet solističkog instrumenta. Skladan 1811. g. ovaj je Koncert plod Weberovog sudbonosnog susreta s Mϋnchenskim dvorskim klarinetistom Heinrichom Baermannom, virtuozom koji je svirao na modernijem instrumentu s više klapni (Grenserov sustav). Baermannov topao ton, agilnost i sjajno nijansiranje nadahnuli su Webera na skladbu u duhu talijanskog „belcanta“ i  vlastitog kazališnog genija u kojem je solist istinski protagonist kazališne drame. Posebno je fascinantan orkestar u kojem drveni puhači i rogovi nižu suptilne komorne dijaloge sa solistom te tremola gudača stvarajući napetost kazališne scene. Allegro u sonatnoj formi započinje dramatičnim orkestralnim uvodom nakon kojeg solist odvažnim i spektakularnim skokom od tri oktave odmah razotkriva sav dinamički raspon instrumenta uz brze modulacije iz Es-dura u baršunasti Des- dur stvarajući proživljenu lirsku čaroliju. Romanza u melankoličnom g- molu transformira solista u opernu primadonu kroz duboko proživljenu ariju. Finalni „Alla Polacca“ u živahnom ritmu blistava je proslava virtuoziteta kontrolom artikulacije, savršenim sinkopama,arpeggima i trilerima a sve kroz iznimnu preciznost orkestra.

Remek djelo klarinetističke literature uz Zagrebačku filharmoniju i mo. Pavla Zajceva izvest će ugledni njemački klarinetist Sebastian Manz (1986.), jedan od najistaknutijih klarinetista svoje generacije, međunarodno priznat kao solist, komorni glazbenik, aranžer i dugogodišnji prvi klarinetist Simfonijskog orkestra SWR Stuttgart. Njegov izuzetan projekt „Weber: Complete Works for Clarinet“ nagrađen je nagradom ECHO Klassik, što ga potvrđuje kao nezaobilaznog tumača Weberova opusa. Potekao iz glazbene obitelji, nakon što je kao dječak čuo snimku upravo Weberova Koncerta nepovratno se zaljubio u klarinet. Školovan kod slavnih S. Meyer i R. Wehlea svjetsku pažnju privukao je osvajanjem prve nagrade na ARD Natjecanju u Mϋnchenu 2008. g. Uz solističku karijeru aktivno se bavi skladanjem i pedagogijom kroz projekt „Rhapsody in School“.

Felix Mendelssohn Bartholdy : Simfonija u a- molu, br. 3, op. 56, Škotska

Rani njemački romantičar Felix Mendelssohn Bartholdy (1809.-1847.), majstor bajkovite melodijske lirike, u svojoj trećoj Simfoniji u a- molu op. 56, poznatijoj kao „Škotska“ uspješno spaja programne impulse s čvrstom formalnom arhitekturom. Kao utjelovljenje romantičarskog ideala svestranog umjetnika, Mendelssohn je bio talentirani slikar akvarela i pasionirani čitatelj, duboko povezan s književnim duhom epohe kroz djela Goethea i sir Waltera Scotta. Nadahnut posjetom ruševinama palače Holyrood u Edinburghu 15. srpnja 1829. g. Mendelssohn je pretočio melankoliju sjevernjačkog pejzaža i povijesni duh škotskog kraljevstva u izuzetnu zvučnu sliku dovršenu 1842. g. Djelo obilježava neprekinuti, ciklički tijek čime četiri stavka srastaju u monolitnu dramatsku cjelinu povezanu uvodnim motivom.

Uvodni Andante con moto započinje tamnom introdukcijom u kojoj viole, oboa i klarineti evociraju sjetnu škotsku maglu, dok se u kasnijem burnom sonatnom stavku instrumentacija zgušnjava kroz nemirne gudačke pasaže praćene akcentima limenih puhača. Drugi stavak donosi brzu modulaciju u blistavi F- dur kojom klarinet izlaže živu temu zasnovanu na škotskoj pentatonici i ritmu tzv. Scotch snap, dok gudači u laganom staccatu i visoki drveni puhači imitiraju zvuk gajdi i narodnog plesa. Adagiom odiše ekspresivna cantilena strukturirana kroz dijalog prisne melodije prvih violina i sudbinskih signala limenih puhača i timpana noseći dojam gotovo antičke tragike. Allegro vivace pršti energijom sinkopiranih narodnih, klanskih napjeva kojeg zaokružuje coda vraćajući se na uvodni motiv Simfonije preobražen u himničan A-dur. Ova slikovita i sadržajna Simfonija svoju trijumfalnu praizvedbu doživjela je 1842. g. u leipziškom Gewandhausu pod ravnanjem samog skladatelja nakon koje ju je umjetnik, tijekom kasnijeg posjeta Londonu, s ponosom posvetio mladoj britanskoj kraljici Viktoriji.