IVAN REPUŠIĆ, dirigent

SIMON TRPČESKI, klavir

Velika je čast i zadovoljstvo glazbenika Zagrebačke filharmonije i naše cijenjene publike svake godine uživati u glazbenim interpretacijama mo. Ivana Repušića (1978.), najcjenjenijeg hrvatskog dirigenta mlađe generacije.

Mo. Repušić je studirao u Zagrebu u klasama I. Gjadrova i V. Šuteja, usavršavao se kod mnogih cijenjenih dirigenata. Njegova umjetnička karijera je u stalnom usponu, uz hrvatske orkestre izrazito je cijenjen u njemačkim ansamblima. Trenutno je šef – dirigent Minhenskog radijskog orkestra, a od kolovoza 2024. g. bit će šef – dirigent Državnog orkestra u Weimaru.

U izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem mo. Repušića slušat ćemo četiri glazbena bisera europske programske glazbe i glazbenog romantizma.

HECTOR BERLIOZ : Rimski karneval – uvertira

Svoj epohalni uzlet i preobrazbu svjetska glazba doživljava stvaralaštvom francuskog skladatelja Hectora Berlioza ( 1803.-1869.).

Umjetnik, oduševljen idejom programske glazbe i uz svoj veliki talent orkestralnog koloriranja 1844. g. sklada briljantnu uvertiru „Rimski karneval“- svoje glazbeno sjećanje na duh, šarm i spontanu radost talijanskog naroda. Hector Berlioz osvojio je 1830. g. glasovitu nagradu „Prix de Rome“ koja mu je omogućila boravak u Rimu od dvije godine. Na izletima u bližu i dalju okolicu Rima upoznao je pravi duh i kulturu naroda i ponio ih u srcu.

Uvertirom tako dominira strastveni ritam narodnog „Saltarella“(pogotovo u virtuoznim gudačima), koji skladatelj vrlo nadahnuto izmjenjuje s lirskom temom ljubavnog dueta iz prvog čina svoje opere „Benvenuto Cellini (ova melodiozna tema jedan je od najljepših sola engleskog roga u literaturi).

„Rimski karneval“ jedna je od najbravuroznijih uvertira glazbene romantike, pravi tonski portret zanesenog naroda koji uživa u karnevalskim zgodama.

PETAR ILJIČ ČAJKOVSKI : 1. Koncert za klavir i orkestar u b- molu, op.23

Petar Iljič Čajkovski – izuzetan skladatelj k tome skromna i prijazna osoba, svojim je djelima fantastično premostio glazbeni istok i zapad. On je ujedno jedan od začetnika koncertantne glazbe u Rusiji, a među najznačajnijim skladbama te vrste svakako se ističe 1. Koncert za klavir i orkestar op.23 koji svojim efektnim i virtuoznim stilom plijeni pažnju glazbenika i publike od praizvedbe do danas. Koncert je praizveden u SAD 1875. g. uz Bostonsku filharmoniju i pijanističkog virtuoza Hansa von Bϋlowa. Bravurozna kombinacija virtuoznosti, romantičke melodioznosti i ritamske intuicije pronijela je slavu Čajkovskog umjetničkim svijetom.
Prvi stavak Koncerta ( koji kao i kasnije skladana 4. Simfonija) započinje gromkim signalom rogova i akordima a nastavlja se očaravajućom melodijom gudača, gotovo je „zaštitni znak“ djela. Pravi, virtuozni nastup solista je zanosni „Allegro con spirito“. U prvom stavku Čajkovski vješto prepliće tri karakterom različite teme, kao i u drugom stavku čiji je središnji dio temperamenti „Prestissimo“. Prštavom virtuoznošću posebno obiluje tehnički zahtjevan treći stavak u kojem dominira široka, pjevna tema na kraju završavajući u zanosnoj Codi.
Ovaj dinamičan i virtuozan Koncert slušat ćemo u interpretaciji Simona Trpčeskog (1979. ), izuzetno uspješnog makedonskog koncertnog pijanista rado viđenog u Zagrebu.
2003. g. BBC i Royal Philharmonic Society proglasili su ga umjetnikom nove generacije i od tada koncertira na četiri kontinenta uz najslavnije orkestre i dirigente ( mo. Dudamel, Petrenko, Dutoit, Maazel, Nelsons... ).Nastupa kao komorni glazbenik na brojnim festivalima. 2022. g. koncertirao je s violinistom M. Vengerovim. Njegov projekt komorne glazbe „Makedonissimo“ zapažen je diljem svijeta. Aktivan je i kao skladatelj, surađuje s brojnim diskog. kućama (EMI, Onyx...) i dobitnik je nekoliko makedonskih državnih nagrada.

PETAR ILJIČ ČAJKOVSKI : Talijanski capriccio, fantazija za orkestar

Jedan od najstrastvenijih simfonijskih pozdrava Italiji svakako je „Talijanski capriccio“ ruskog majstora P. I. Čajkovskog.

Slavni skladatelj često je boravio u Italiji – tamo je bilo njegovo utočište, odmor od pomalo turobne stvarnosti, tamo je bio sanjarski sretan. U pismu svojem bratu Anatoliju spominje „ da mu je velika želja skladati suitu na teme i melodije koje je čuo u Italiji – poneke čak na trgovima i selu“. Capriccio je doista suita u malom – započinje moćnim fanfarama, signalom za kojeg Čajkovski piše da ga je čuo iz konjičke vojarne u Rimu. Elegična tema koja slijedi u gudačima prava je strastvena, zvukovno bogata romanca. Sonorni gudači bujno pjevaju pravu narodnu „podoknicu“ nevjerojatne ljepote zvuka. Tihi pizzicato gudača uvodi nas u umiljatu temu drvenih puhača – veliki majstor ostaje među narodom koji radosno slavi dobru žetvu ili ulov. Glas radosnog puka tek slijedi u završnom dijelu skladbe : to je furiozna i brza tarantela ( u narodu zvana „Ciccuzza“). Ogroman fortissimo finala dovodi do slavljeničke ekstaze.

Uvijek samokritičan i skroman, slavni skladatelj ( u svibnju 1880. g. ) radosno piše svojoj pokroviteljici grofici von Meck „ da je upravo dovršio i blistavo orkestrirao djelo započeto u Italiji“. Talijanski capriccio s velikim je uspjehom praizveden iste zime u Moskvi.

OTTORINO RESPIGHI : Rimske pinije, tonska pjesma

Zalazeći u 20. stoljeće talijanska instrumentalna glazba neizmjerno je obogaćena pojavom i umijećem Ottorina Respighija (1879.-1936.).
Ovaj vrstan skladatelj i violinist studirao je orkestraciju i kompoziciju kod N. Rimski-Korsakova u St. Peterburgu i M. Brucha u Berlinu. Upravo je od ruskog majstora usvojio znanje programnosti i tonskog kolorizma. 1913. g. vraća se u ljubljenu domovinu Italiju – zemlju operne pjevnosti i izuzetne povijesne kulture. Tim dojmljivim naslijeđem i tekovinama, ali i uvodeći nove slobode harmonije (osobito impresionističke), ritma i orkestracije mo. Respighi smjelo pristupa obnavljanju talijanske instrumentalne glazbe. Taj značajan put često ga vodi u glazbenu povijest (osobito barok) ali i pradavna povijesna vremena Antike.
Tonsku vizuru Rima mo. Respighi započinje „Pinijama kod vile Borghese“. Po pripovijedanju svoje supruge Else znao je da je hladovina bujnih pinija koje okružuju vilu od davnine bila okupljalište djece, mjesto za njihove nestašluke, igre i pjevanje pjesama. Od samog početka stavka čujemo bravurozne teme drvenih puhača i gudača u vrlo živom tempu; doista slikovit opis dječje jurnjave bez daha i nasmiješene bezazlenosti.
Profinjenom glazbenom impresijom odlazimo u drugi glazbeni prizor- „ Pinije uz katakombe“. Ovo je spokojan i himničan stavak skladan u starim modusima (na način Gregorijanskog korala)- zapanjujuća asocijacija na mitska, pradavna vremena i prolaznost svega na ovom svijetu.
U trećoj slici „Pinija u Janiculumu“ san i stvarnost glazbeno se dodiruju – prizor je to divnih stabala pod mjesečinom, pijeva slavuja u osvit novog dana ( sam mo. Respighi ostavio je upute za tonski zapis divnog ptičjeg pijeva). Čarobna i dirljiva sola klarineta, oboe i glissanda harfe dominiraju cijelim stavkom.
Novi dan dočekujemo pokraj „Pinija uz Via Apiu“ – četvrti stavak. Stojeći uz pinije na drevnoj cesti već iz daljine čujemo stope i dolazak moćne rimske legije – slavljenički ulazak u drevni grad uz golem crescendo cijelog orkestra punog sastava i velik broj udaraljki - prava i jedinstvena proslava drevne prošlosti.
Rimske pinije (praizvedene 1924. g. ) drugi su dio jedinstvene „Rimske trilogije“, jednog od najsnažnijih glazbenih djela 20. stoljeća.